Kako djeca uče od drugih? Postoji li uistinu uskrsni zec?

„O, vidi što je uskrsni zeko ostavio sinoć! “ I dijete uistinu povjeruje.

Iako ovaj post nije o Uskrsu niti zečevima, već o tome kako djeca odlučuju kome će povjerovati, evo nekoliko zanimljivih činjenica o uskrsnom zecu:

  • Ideja o Uskrsnom zecu dolazi od njemačkih luterana i prvi put se spominje u 1682 u ulozi zeca koji donosi uskrsna jaja.
  • Uskrsni zec se uglavnom prikazuje kao kunić. (Zečevi žive u divljini, imaju veće stražnje noge i uši. Kunići su manji, jedu mekaniju hranu poput trave i mrkve dok zečevi jedu tvrdu koru i grančice).
  • Simbol zeca predstavljao je pogansku božica proljeća Eostere.

Zbog čega djeca vjeruju u ono što im kažemo – bilo da se radi o uskrsnom zecu ili o tome da postoji tri tipa crnih rupa?

Je li to zato što su djeca tako lakovjerna i naivna? Ipak ona vjeruju u izmišljena bića, imaju pretjerane ideje o svojim sposobnostima, prihvaćaju sve što čuju bez propitkivanja, zar ne? To i nije posve točno. Istina, njihova je mašta beskrajna, ali čini se da čak i mlađa djeca obraćaju pozornost na različite znakove kako bi odlučili govori li osoba istinu ili ne. Bilo da se radi o uskrsnim zečevima ili crnim rupama. Tu vještinu da odvažu razne informacije kako bi odredili točnost tvrdnje nazvat ćemo – kritički stav. (Ovaj naziv koriste autori navedeni u popisu literature).

Djeca u dobi od 14 mjeseci imaju sposobnost prepoznati kada osoba koja im nešto govori nepouzdana. Evo nekoliko znakova na koje djeca obraćaju pozornost kada odlučuju govorimo li istinu ili ne[1]:

  • Samopouzdanje. Želite li da dijete povjeruje u ono što mu govorite, morate zvučati samopouzdano. Djeca od 14 mjeseci pokazuju sklonost da imitiraju odrasle koji su u interakciji samopouzdani i sigurni za razliku od onih koji nastupaju nesigurno i s manjkom samopouzdanja. Samopouzdanje (ili manjak istoga) može se iskazati govorom tijela, izrazom lica, pogledom i tonom glasa. Samopouzdanje je često smatra pokazateljem koliko je osoba stručna: kompetentne osobe često izgledaju kao da imaju više samopouzdanja, dok se osobe s manje znanja čine nesigurnima[2]. No, obraćanje pozornosti na razinu samopouzdanja, kod djece i odraslih, vjerojatno je pod utjecajem kulturoloških čimbenika. Tako se samopouzdanje može opisati kao pozitivna osobina kod muškaraca i žena u kulturama koje više cijene postignuće i asertivnost nego skromnost i konformizam. No, ovo je neprovjerena tvrdnja koju bi trebalo dalje istraživati.
  • Jezik. Obratite pozornost na riječi koje koristite kada razgovarate s djetetom o uskrsnom zecu. Naime, trogodišnjaci mogu biti osjetljivi na jezične znakove (možda neki kroatist može predložiti bolji izraz) i neće baš povjerovati ako kažete „Mislim da je to bio uskrsni zec.“ No, ako zvučite samouvjereno i kažete da ste sinoć čuli neku buku i vidjeli to malo stvorenje, čak i starija djeca bi vam mogla povjerovati. Ako koristite dobre izraze, mogli bi povjerovati i ako kažete da je ovaj zec bio zelen.
  • Prijašnje (ne)točne tvrdnje. Ako su Vas uhvatili da ste bili u krivu ili čak lagali, djeca bi mogla sumnjati u sve što im kažete. Tako sam ja jednom pogriješila oko nekog podatka za crnu rupu. JEDNOM!! Od tada, Einstein E i Power P moraju provjeriti sve što im kažem o Svemiru. A tko još zna da ima različitih kategorija crnih rupa?!
  • Negativnost. Mlađa djeca prepoznaju osobine koje bi mogle značiti da je osoba loša. OK, dobro i loše su vrlo nejasni pojmovi, ali trogodišnjaci više vjeruju tvrdnjama koje kažu lutke koje su drage. Pretpostavljam da su zločeste lutke nešto tipa Tiffany iz filma „Bride of Chucky“ ili Billy iz „Saw“. Ali tko bi tim lutkama išta povjerovao?!

Naravno, kako odrastaju, djeca sve bolje uočavaju razne oblike obmana. Tako se oni mlađi od šest – sedam godina teško odlučuju hoće li ili ne povjerovati osobi koja je malo pogriješila. I pitam se kolika je pogreška s crnom rupom koju sam rekla. Možda su veliki brojevi, ali daaaaj molim te!!

U srednjem djetinjstvu, procjena kako nečiji motivi i namjere utječu na njihovo ponašanje je sve bolja. Djeca sve više razumiju neke složenije razloge za sumnju, poput uvjeravanja i iskrivljavanja istine. No, iako imaju to znanje, ne znači nužno da ga primjenjuju.

Dakle, čini se da djeca i nisu tako naivna kako ponekad mislimo. Ako i dalje želite da vjeruju u uskrsnog zeca, obratite pozornost na gore opisane znakove. Također, pripremite se za dodatna pitanja koja djeca mogu imati. Kao što znate, ona mogu biti vrlo kreativna.

Literatura:

[1] Mills, C. M. (2013). Knowing when to doubt: developing a critical stance when learning from others. Dev. Psychol. 49, 404–418. doi: 10.1037/a0029500

 

[2] Juteau A-L, Cossette I, Millette M-P and Brosseau-Liard P (2019) Individual Differences in Children’s Preference to Learn From a Confident Informant. Front. Psychol. 10:2006. doi: 10.3389/fpsyg.2019.02006