"Roditelji govore na hrvatskom. To je moje pravilo."

Nekidan smo šetali po planini. I sve je bilo super dok nisam rekla: „Oh, das ist wunderbar“. I onda se moj malac, čiji njemački je daleko bolji od mog i nema nikakvih problema s razumijevanjem onoga što kažem, naljutio jer sam prekršila pravilo. Opet. I tako on sjedne i krene objašnjavati. Opet. „Roditelji smiju govoriti samo na hrvatskom s nama.”

I dok mnogi roditelji muku muče s održavanjem manjinskog jezika, kod nas je situacija obrnuta. Ovo je samo još jedan primjer toga kako je višejezični razvoj zanimljiv i kompleksan.

Dvo-/višejezične obitelji se mogu uvelike razlikovati. Uzmimo samo primjer obitelji u kojima se govore dva jezika.

Ako većinski jezik nazovemo X, a manjinski Y, onda imamo sljedeće moguće kombinacije:

Tablica 1: raspodjela jezika u dvojezičnim obiteljima

Roditelj 1 govori

Roditelj 2 govori

Y

Y

X i Y

Y

X i Y

X i Y

X

Y

X i Y

X

A sada zamislite koje su sve kombinacije moguće u obiteljima gdje roditelji govore više jezika. I među svim tim jezicima, djeca imaju svoje „omiljene”.

Raspodjela jezika i preferencije

Jezici koje roditelji koriste, prikazani u Tablici 1, uvelike utječu na to hoće li djeca govoriti oba ili samo jedan jezik. De Houwer, stručnjakinja u području višejezičnosti, objašnjava kako je u obiteljima gdje oba roditelja govore manjinski jezik (Y) ili gdje jedan roditelj uz to govori i većinski jezik (X) puno veća vjerojatnost da djeca usvoje oba jezika. Dakle, ako oba roditelja čitaju, govore i pišu s djetetom na manjinskom jeziku, vjerojatno će i dijete koristiti taj jazik.

No, bez obzira što učinimo, za mnogu će djecu većinski jezik postati dominantan. Vrlo često dvojezična djeca traže roditelje da ne govore na manjinskom jeziku u javnosti, školi ili pred njihovim prijateljima. Ovo se obično događa u ranoj školskoj dobi. Ingrid Piller objašnjava kako dominantni jezik postaje sve važniji u školi, a djeca počinju gledati i doživljavati svoju obitelj izvana. Kada otkriju svoj snažniji jezik i ovu društvenu razliku, počinju odbijati manjiski jezik.

Promjena afiniteta prema jezicima

Da bismo objasnili zašto se događa ta primjena u ravnoteži izmađu manjinskog i većinskog jezika, spomenimo kratko jezični unos (ono što dijete čuje) i ostvaraj (ono što dijete kaže). Najjednostavnija formula za preferenciju jezika bi bila: što je veća raznolikost i više mogućnosti za jezični unos i ostvaraj, to je veća vjerojatnost da će dijete koristiti taj jezik. A kada krenu u vrtić ili školu, sve više vremena provode slušajući i govoreći većinski jezik. S druge strane, izloženost i mogućnost korištenja manjinskog jezika se smanjuje.

Što treba činiti da se održi ravnoteža?

Jednostavan odgovor bi bio – osigurati što više različitih mogućnosti za unos i ostvaraj u svim jezicima. Da, lakše reći nego učiniti :)

Pristup „jedna veličina odgovara svima” zapravo ne postoji. Svaka je obitelj različita i treba različite strategije i izvore. Neki roditelji ne govore djeci na svom materinskom jeziku. Neka djeca imaju djedove i bake koji govore samo jedan jezik, što je snažna motivacija za naučiti taj jezik. Neki roditelji dozvoljavaju djeci gledanje televizije, tako da crtići na određenom jeziku mogu pridonijeti održavanju jezične ravnoteže. Neka djeca i roditelji obožavaju knjige i koriste ih kao izvor za što više jezičnog unosa i tako održavaju balans. Sabbine Little, poznata po svom radu s višejezičnim obiteljima, sažela je istraživanja koja se bave različitim izvorima koji potiču održavanje manjinskog jezika. Neki od tih izvora su:

  • Knjige
  • Tehnologija, poput televizije, DVD-ova, društvenih mreža i
  • Obrazovne institucije

"Korištenje ovih izvora olakšava usvajanje jezika baštine (manjinskog jezika) i pismenosti, i, ovisno o izvoru, pomaže održavanju veza s obitelji ili pomaže istraživanju korijena naše kulture."

U našoj obitelji, knjige i video pozivi s obitelji (uz to što govorimo na manjinskom jeziku) se pokazalo kao učinkovit pristup.

I dok za većinu djece većinski jezik postane dominantan, neka djeca ne žele ni čuti da s roditeljima razgovaraju na tom jeziku. To su (za sada) i naša djeca.

Kako djeca objašnjavaju svoje jezične afinitete

Zašto djeca više vole jedan od drugog/ih jezika? Ovo su neka objašnjenja naše djece kad smo ih izravno pitali zašto ne žele s nama razgovarati na engleskom ili njemačkom. Samo kratki background:

  • Kod kuće govorimo hrvatski (manjinski jezik)
  • Okruženje je njemačko (većinski jezik)
  • Povremeno su izloženi engleskom (knjige i audio-knjige).

Njihov njemački je iznadprosječan (kažu njihovi doktori i učiteljice), na tom jeziku pričaju međusobno i sa svima koji ga razumiju. Ali, kad im mi kažemo nešto na njemačkom, uvijek se bune.

Engleski im nije tako jak. Razumiju i mogu reproducirati što čuju, ali izbjegavaju govoriti.

Razlozi zašto (ne)govore na engleskom:

  • Zato što ne znamo puno engleskog pa možemo pogriješiti.
  • Moje tijelo je takvo. Moje tijelo voli hrvatski, a ne engleski.

Razlozi zašto ne žele govoriti njemački s roditeljima:

  • Pa, zato što ti baš ne znaš.. zato što ne zvuči dobro kad ti tako nešto kažeš na njemačkom.
  • (kad) ti nešto ne znaš reći na njemačkom, onda mi stalno moramo prekidati našu igru (da ti to objasnimo).
  • Zato što to meni smeta.
  • Zato što to nama JAKO smeta.
  • Zato što je to za mene pravilo.
  • Tako naše tijelo funkcionira.
  • Zato što je to pravilo i za moj mozak i moje tijelo.

(ovo je izvađeno iz transkripcija)

Čini se da ćemo govoriti samo na hrvatskom još neko vrijeme :)

 

(Za linkove klinki na englesku verziju)